|
|
petak, 08.06.2007.
Zagonetka sata
Zagonetka sata odmah plijeni pažnju. Ne djeluje li slika, zajedno s tim svojim naslovom pomalo apsurdno? Vidjet ćemo. Djelo pripada Giorgiu de Chiricu, talijanskom slikaru iz prvo polovice 20. stoljeća. Riječ je o stilu koji se naziva metafizičko slikarstvo ili magični realizam, a to je zapravo bila reakcija na snažan talijanski pokret i stil, futurizam. Pobornici futurizma, prije svega Boccioni, Severini, Carra i Balla slikali su pokret, i to na takav način da je to podsjećalo na sintetički kubizam ili čak apstrakciju. Bili su naime, veliki poklonici tehnologije. Chiricova su djela suprotnost, izuzetno mirna, s dojmom tišine, figurativna i, na neki čudan način, realistična.
Slika je krajnje uvjerljiva, prikazuje urbane prizore, građevine s arkadama kakve su česte u Italiji. Slika je gotovo simetrična, osim što je na svakoj strani vidljiv po jedan neprepoznatljivi ljudski lik. Metafizičko slikarstvo (nazvano tako po staroj filozofskoj disciplini koja i po nazivu stoji "iza fizike", tj. "iza prirode") prikazuje ljudsku usamljenost i otuđenost u svijetu naprednih tehnologija kakve obožavaju futuristi. Simbolika sata je u neponovljivosti trenutka, u kojem jedan čovjek nešto doživljava ili zamišlja. Jako izraženna sjena stvara dodatnu mističnost, a nije ni sasvim jasna; nebo izgleda ravnomjerno i bilokakav upad sunca je nedokaziv.
Dakle, zamislimo samo da smo na toj slici. Kao da je vrijeme stalo. Ne vidimo nikoga oko sebe. Ili nam se čini da ne vidimo, jer zapravo nikoga ne poznajemo, bar ne posebno dobro. Sat otkucava neko vrijeme. Mi smo u žurbi, ali ne možemo dalje. Ukipljeni smo. Nije nam jasno kamo zapravo žurimo. Ima li to ikakvog smisla? Tamna sjena pada na nas. Iznad nas nadvija se monumentalna zgrada, simbol slavne povijesti. Je li možda nekada bilo bolje? Nije li se svijet iskvario? Ova slika sadrži brojna pitanja bez odgovora. Njezina konfuznost lagano podsjeća na san koji nikad nije jasan i dorečen.
Na taj način, Chirico je postavio temelje nadrealizma, stila koji je figurativan, ali njegove sve stravičnije deformacije polako podsjećaju na ružne misli i noćne more koje katkad muče modernog čovjeka.
|
petak, 01.06.2007.
Priče o palačama
Ove priložene slike gotovo svatko gleda s bar malo čežnje. Nije li to bilo prekrasno, živjeti u tim krasnim palačama sa stotine prostorija, puno pozlate, prekrasnim pokućstvom, zapanjujućim iluzonističkim svodovima, prekrasnim parkovima u okolici? Danas kada živimo u malim i jednostavnim stančićima to nam se čini nezamislivo. Pitanje je zašto su se uopće ikada gradile takve vrste nastambi i zašto je to prestalo.
Gradnja palača potječe iz pretpovijesnog doba. Sam naziv palača dolazi od rimskog brežuljka Palatina na kojem je bila smještena rezidencija rimskih careva, ali su takve rezidencije postojale mnogo prije i mijenjale su se kroz povijest. Čim su se pojavile prve uređene zajednice, a kasnije i prve države, pojavili su se i vođe. To su tada bili oni koji su bili najsposobniji te su uspjeli skupiti blaga i ostatak zajednice podrediti sebi. Da bi se pokazali da su iznad njih, počeli su graditi veće i udobnije nastambe. Najpoznatije palače pretpovijesnog svijeta bile su: Asurbanipalova u Ninivi (djelomično očuvana), Minojeva na Kreti (također djelomično očuvana) i Salomonova u Jeruzalemu (poznata tek lokacija). Te su tri palače bile potpuno različite, ali su predstavile koncepte; Minojeva je primjerice imala oko tisuću prostorija, ali je veći dio tih prostorija služio za spremanje dobara koja su se prodavala. Asurbanipalova je postavila temelje raskošnih dekoracija svojim reljefima. Salomonova je palača, prema legendi bila ekstravagantna, imala je zlatne zidove i staklene podove što nije više u povijesti ponovljeno.
Stari Grci nisu gradili posebno ekstravagantne stambene objekte, dok su stari Rimljani gradili domuse, koji su bili raskošni, ali relativno maleni, s osnovnim prostorijama. U srednjem vijeku pojavljuju se dvorci. U to se doba mnogo pažnje posvećuje ratovanju, vojskovođe osnivaju svoje države i postaju kraljevi dok svojim najbližim pomoćnicima dodjeljuju plemićke titule. Svi oni grade utvrde, a na svojim feudima, tj. komadima zemlje dobivenim u ratovima, grade dvorce, ogromne, zaštićene građevine koje su služile kao rezidencije. U početku je materijala za luksuz bilo malo i uređenje tih dvoraca bilo je krajnje jednostavno. S razvitkom trgovine plemstvo, ali i uspješni građani, počinju svoje životne prostore uređivati stilski, ne štedeći ni na čemu.
U periodu europskog imperijalizma, kraljevi se maksimalno razbacuju s bogatsvom i grade prestižne palače. Iz tog razdoblja potječu i prizori s ovih slika. Kraljevske obitelji toga vremena imali su sve blagodati svijeta; održavali su balove, išli u lov, mogli su svaku noć prespavati u drugoj prostoriji svoga doma. Bilo je to razdoblje baroka, doba kada su emocije umjetnika i vladara jake, kada se teži za savršenstvom, za stapanjem s nebom. Puno sjaja, slika, kipova, jako ukrašeno pokućstvo i uporabni predmeti, sve je to nastojalo "dovesti čovjeka do Boga". No je li uspjelo? Nije baš. Prije svega, danas nam strašno smeta prljavština jer je možemo vidjeti kad je ima vrlo malo. U jednoj prostoriji takve palače, prašine je bilo kao u tri velike stambene zgrade zajedno; puno reljefa, masivnih tkanina i lustera vrlo su rijetko bili čišćeni. Sve do devetnaestog stoljeća kraljevske rezidencije nisu uopće imale sanitarnih čvorova (!), pa se sad zapitajte. Članovi kraljevskih obitelji bili su lijeni hodati, a nisu baš ni mogli s obzirom na svoju odjeću (koja je nerijetko bila leglo svih mogućih kukaca i mikroorganizama zbog svojih barem desetak slojeva), a jedna je prostorija imala površino od najmanje sto metara kvadratnih. Pa se samo čini da su oni lijepo hodali od prostorije do prostorije i uživali u prizorima. Provodili su cijele dane u jednoj jedinoj prostoriji. Ići na drugu stranu palače ili u park po kojem su ih vozile kočije za njih je bio izlet.
To je što se njih tiče. Ali sigurno bi mnogi od nas rado proveli tjedan dana sami u Versaillesu (s prve slike) ili palači Foz u Lisabonu (s druge slike) i intenzivno promatrali vrhunsku umjetnost za koju je trebalo mnogo vremena, znanja i vještine, a to se s vremenom izgubilo. Plemstvo je slabilo, kao i kraljevske obitelji. Svih tih stoljeća kada je manjina živjela raskošno, većina nije imala poštene nastambe. Zato je cilj bio učiniti ljude ravnopravnima. Zato je došlo do pokreta koji su promovirali jednostavnu arhitekturu i jednostavan dizajn, sve dostupno svakome. To je najprije bio pokret Arts and Crafts Williama Morrisa, zatim Deutscher Werkbund Hermanna Muthesiusa i naposljetku umjetnička škola Bauhaus koju je osnovao Walter Gropius. Te su težnje istisnule gradnju palača i taj pojam zatvorile u povijest kao nešto što umejtnički vrijedi, ali više i nije dio kulture. Poruka svima je da kad opisuju palače nikada ne koriste pojam kič jer taj pojam nema veze s kićenošću. Kićenost je stil s puno dekoracije. Kič je nešto bez ukusa, neprimjereno vremenu ili prilikama. Kič bi bio da netko odluči danas izgraditi baroknu palaču.
|
ponedjeljak, 28.05.2007.
Gotika - katedrale
Ubacimo malo srednjovjekovnog duha! Ovaj zbir slika dijelovi su katedrale u Pragu. Riječ je o trobrodnoj gotičkoj katedrali rađenoj na romaničkoj osnovi latinskog križa, s jednobrodnim transeptom (poprečnim brodom). Nalazi se usred utvrde Hradčani, a osim osnove sva su joj svojstva gotička, nema tragova ranijih stilova, niti preinaka u kasnijim epohama. Ta su svojstva vidljiva na priloženim slikama.
Prije svega, visina. Gotičke katedrale se strahovito dižu u visinu što je gotovo nevjerojatno za taj period u kojem je tehnologija to teško omogućavala. Kao potpora konstrukciji služio je kontraforni sustav na donjoj sasvim lijevoj slici. To je bio niz fijala, tj. tornjića koji su poprečnim gredama spojeni na samu građevinu. Visoki, šiljasti zvonici u ovom slučaju su primjer njemačke gotike dok su kod francuske gotike bili niži i kockasti Zbog toga je gradnja srednjovjekovnih katedrala trajala godinama, a radnici su živjeli u konačištima zvanim Bauhutte. Radnici su ujedno bili i vrhunski osposobljeni majstori, a školovali su se u specijaliziranim radionicama. Svaka radionica je imala određeni znak koji je uvodio glavni majstor, a on je ujedno jedini znao tajni ključ gradnje i osmišljao je katedrale dok su članovi radionice gradili i klesali.
Dekorativnost. Romanika je bila jednostavan i hladan stil. Gotika je reakcija na to i donosi izuzetnu dekorativnost. Prije svega, više se ne rade polukružni nego šiljasto lukovi. Prazne zidove s ponekom jednostavnom slikarijom zamjenjuju visoki gotički prozori s vitrajima. Portali sadrže veliki broj statua koje se postupno oslobađaju od arhitektonskog okvira i ne postoji više u toj mjeri zakon kadra i subordinacija (tj. podređivanje statua arhitekturi), uz rub vratnica i u luneti nalaze se statue svetaca (donja slika u sredini), a sam portal okružuju sitni detalji učelci. Iznad lunete i šiljastog luka koji je zatvara nalazi se rozeta koja također sadrži učelke.
Cjelokupna se dekorativnost temeljila samo na izmjenjivanju učelaka, fijola i šiljastih lukova dok su visoki prozori s vitrajima donosili izuzetnu monumentalnost. Bilo je to doba porasta gradova, kada se već naziru znaci promjena uoči renesanse. Izuzetna optimističnost i želja za sjajem doveli su do izgradnje građevina koje nastoje uzdizati, koje je teško doživjeti, koje iz svakog kuta izgledaju drugačije. S druge strane, očita je jednostavnost izvedbe u odnosu na kasnije stilove kao što je barok.
|
petak, 25.05.2007.
Henri Matisse
Pred nama je slika "Dvije djevojke u žuto-crvenom prostoru" čiji je autor francuski slikar Henri Matisse. Slika pripada razdoblju avangarde, točnije pravcu fovizmu. Fovizam je prvi avangardni pokret koji se javlja u Francuskoj 1905. godine, a sam naziv znači "divljaci"; riječ je o revolucionarnom stilu koji je u početku ismijavan. Kod tog je stila linija vrlo bitna, ploha sadrži uglavnom čiste boje, a dubina prostora i sjene se prikazuju bojama, a ne sjenčanjem - to se naziva koloristička perspektiva.
Ova slika je figurativna, ali ne i potpuno razgovijetna. Vidljivo je da su likovi smješteni u jednoj prostoriji koja ima žuto-crvene oslikane zidove i dio s crvenom opekom, a vidljiv je i prozor. Pogled kroz prozor nije definiran tek je dan ton hladnije boje koji pokazuje udaljenost iako bi se ta mrlja mogla protumačiti i kao olujni oblak. Likovi su prikazani krajnje jednostavno kao i vaza s cvijećem i hrana na stolu. Vidljiva je zaobljenost zida prostorije, a pod se ne vidi niti je jasno koliko je nevidljivog prostora do poda.
Iako su likovi jednostavni vidljiva je njihova psihološka karakterizacija; izgledaju umorno i pesimistično. Slika na prvi pogled djeluje vedro kada se vide zidne slikarije i vaza, ali pogled kroz prozor odaje daljinu upravo pojavom dvaju tonova plave boje. Koloristička perspektiva u ovom slučaju naglašava udaljavanje od vedrine. To prikazuje i činjenica da su likovi okrenuti leđima prozoru i u njihovom vidokrugu je samo ta vedro obojena prostorija. Ipak likovi nisu vedri što je prijelaz u kontrastu između interijera i površno prikazanog eksterijera. Vidljiv je i lagani kontrast između dvije zidne slike: slika rascvjetanog drveta djeluje vedro kao i ta prostorija obojena u tople boje, a već stablo s desne strane prozora ima elemente ekspresionizma, tj. nemira zbog veličine ploha i hladnih boja.
Ovakve pojave tipične su za avangardne figurativne slike koje gotovo uvijek prikazuju suprotne strane života i svijeta. Slike s kolorističkom perspektivom iznimno su ekspresivne.
|
utorak, 22.05.2007.
Etruščanska amfora
Za početak uzmimo primjer one davne umjetnosti. Etruščani su bili narod nastanjen na prostoru današnje talijanske pokrajine Toskane. Njihovo porijeklo je nepoznato, a jezik potpuno nerazumljiv i neodgonetnut. Koristili su pismo koje donekle podsjeća na grčko. Uglavnom su se bavili trgovinom, a katkad su i ratovali te širili svoj utjecaj. Gradili su gradove okružene zidinama koji postoje i danas, a zidine su ulavnom očuvane iz tih vremena. Najpoznatiji takvi gradovi su Volterra, Arezzo i Orvieto.
Njihova religija temeljena je na izrazitoj vjeri u zagrobni život te su radili ogromne i raskošne sarkofage. Ponešto njihove umjetnosti povezano je s grčkom. Ova vaza je primjer grčkog slikarskog utjecaja. Grci nisu imali posebno razvijeno slikarstvo osim slikarstva vaza. U ranom periodu to je slikarstvo bilo geometrijsko, a u klasičnom zlatnom razdoblju u kojem najviše cvate i etruščanska kultura (oko 5. stoljeća prije nove ere) razvija se figurstivno slikarstvo na vazama. Tehnika je vrlo jednostavna ali je izvedba komplicirana. Vaze su rađene od gline koja je crvena, a za premaz se koristilo samo crno. Tako su postojala samo dva načina; slikanje objekata crnim preko površine naziva se slikarstvo crnih figura pri kojem je pozadina prirodna, crvena. Katkad su se figure samo označavale na glini, a oko njih se bojila crna pozadina; to se naziva slikarstvo crvenih figura.
Etruščani su uglavnom izrađivali amfore u kojima se prevozilo vino, ulje i sl. Ova amfora ima složeniji stil koji je bio sasvim uobičajen. Dio amfore je prebojen crnim, a po sredini je ostavljena pozadina na koju su naslikane crne figure. Ovo je slikarstvo plošno, u vertikalnoj perspektivi koja se od najranijeg spiljskog slikarstva zadržala sve do gotike. Ta perspektiva ne prikazuje dimenzije niti dubinu prostora; sve na slici izgleda jednako udaljeno. Likovi su prikazani više-manje stilizirano bez osobite realnosti. Vidi se da su to vojnici jer drže koplja, a o samoj poruci može se nagađati; lako je moguće da se radi o dogovaranju pomirbe nakon bitke, predaje, ili je pak riječ o dogovoru za odlazak u bitku. U svakom slučaju riječ je o prijateljskom prizoru jer su koplja odložena, a likovi pružaju ruke jedan drugome. Na njima su vidljivi i rani oblici oklopa, a stilizirano je prikazana i vojnička odjeća tog vremena.
No ovo je samo vidljivi dio amfore. Slikarstvo na vazama i amforama uvijek je bilo poput svojevrsne priče jer se trebalo okretati oko samog objekta da bi se vidjelo cijelu kompoziciju. A cijela se kompozicija sastoji od više manjih kompozicija. Za ovakvo ostvarenje, kada ga se gleda u muzeju treba izdvojiti najmanje tri minute vremena za pogled; skoro minutu može se doživljavati kompozicija pojedine trećine, a ostalo je dovoljno za vidjeti generalno sam predmet.
|
|
